15

nedjelja

studeni

2015

Povratak otpisanih

ZnaaaČi... predugo nisam bil aaktivna na ovim stranicama koje Život znaČe... bez glume, bez suviŠnih dramljenja i prepirki- samo goli Život prezentiran ispod neonskih svjetala reklama na gradskim ulicama.
I falila mi je ova napetost i galama i strka oko svih stvari koje zaokupljaju svijet zbilje i svijesti, a mistificiranje snova i uspavanki i dalje golica maŠtu posjetitelja ovog uvjeŽbanog cirkusa.
KreĆemo ponovno. :)

06

utorak

studeni

2012

If regret is for people that can repent, does it mean that they have a heart?

Kažu da odmah znaš kad je netko onaj pravi za tebe. Blago takvima jer sam ja fulala već dvaput. Ali, još učim na greškama i neću se žalit. Ali, jebote, kad upoznaš onog za kojeg misliš da bi fakat i mogao bit the one i kad s njim imaš više od milijun zajedničkih stvari i ne vjeruješ sama sebi da je to moguće i da uopće može bit tak savršeno.. ponadaš se da možda i ima neke istine u tim glupim izrekama. I onda... On okrene leđa, bez riječi.. prestane komunicirat, a ja se žderem, ne mogu spavati, razmišljam kaj sam krivo rekla- napravila... a u biti nisam ništa ja kriva, nego on ima neku svoju tajnu ljubav koju odbija priznati već se samo s njom povremeno poseksa.

Lijepo bogami.

Ne moram govoriti koliko mi to već ide na živce. Bit uvijek drugi izbor. Koliko god se trudila pozitivno razmišljati, ti prokleti kompleksi uvijek isplivaju na površinu i da- nađem se stojeći po 3 sata ispred ogledala u kupaoni i razmišljam kakva sam grstava i kaj sam baš toliki gabor da ne mogu naći neku osobu za sebe, nekog tko će me voljeti? Onak, nisam niš posebno, prosječna sam i nekad i ispodprosječna, ali brijem da ne pucam previsoko kaj se dečkiju tiče. Zaboga, nije da lik mora bit super model niiti mora bit bogat i nezz ja kaj. Oću samo da kad smo skupa, da zaboravim na probleme, da se smijemo i radimo gluposti i da se sramim poljubiiti ga i da sve to bude onako... savršeno- naravno, savršeno onako kako ja to vidim. U psihičkom smislu, ne fizičkom.
I na kraju ipak kažem sama sebi- nije ti suđeno.

Mogla bih živjeti u svijetu snova, ali tamo me nitko neće vidjeti. Mogla bih vrištati, ali nitko me neće čuti. Mogla bih.. Ali neće imati smisla.

Isto je i s prijateljstvima. Imam dvije osobe kojima mogu vjerovati u ovom životu. Svega dvije. I kaj je najžalosnije- nisu članovi obitelji u pitanju. Dobar argument za podržat teoriju kako će ti prije pomoći stranac nego tvoja krv. Svašta. Mada, mogu biti sretna i s te dvije osobe jer se cijeli život krećem na marginama društva, povrijedili su me i iskoristili milijun puta i svaki taj pun iznova sam morala graditi povjerenje. Da bi se poslije opet srušilo. Pa taman kad sam mislila sve poslati u kurac, došle su u moj život osobe koje su me od toga odgovorile. *_* Zahvalna sam im na tome.

Ne znam više što bih napisala. Osim činjenice da se bez obzira na pomoć tih dragih ljudi ipak uspijevam osjećati usamljeno. Ponekad bih samo plakala, ponekad nekontrolirano jedem, a ponekad jednostavno ne mogu disati, koliko me taj osjećaj hladnoće guši u grudima. Kad se pokrijem noću, skvrčim se kao fetus i razmišljam, glava mi je puna svakojakih slika, vraćam se u prošlost kada me zadesila trauma kroz koju još nisam prošla. Pokušavam zamisliti život bez određenih stvari, pokušavam zamisliti kako bi izgledalo da sam radila drugačije izbore, drugačije reagirala na događaje. Pa opet šaljem k vragu svoju nesposobnost da gurnem sve pod tepih i nastavim dalje.

Pa bih u tom trenu tukla samu sebe. Jako bih se tukla.

Ne znam mogu li opisati uopće kako je to kad ne možeš nikoga zavoljeti. Kad zagrliš nekoga i znaš da bi voljela biti s njim..ali nemreš se natjerati da ga zavoliš. Razmišljala sam otići i kod psihijatra zbog tog dijela- te "emocije-su-mi-beton situacije". Nisam sociopat, jebote. I onda opet malo razmislim.. hoće li itko uopće moći razbiti tu "blokadu" ili ću ciijeli život odgajati i hraniti mačke i zimi plesti čarape i šalove?

Pa bih lupala glavom u zid. Jako bih lupala glavom u zid.

I na kraju što reći, koju poruku podati? I'm fucked up. To je sigurno. I pomislim kako valjda od 7 i nešto sitno milijardi stanovnika na ovoj Zemlji, vjerojatno spadam u onaj rijetki 1% ljudi koji razmišlja o tome i koji će cijeli život prolaziti kroz fazu adolescencije. Toliko.


Pixies- Where is my mind



14

srijeda

ožujak

2012

Put u središte duše

Kad sam bila malena, voljela sam odlaziti u posjet baki.

Svatko bi priču počeo nečim ovakvim. Nevinim kao što je djetinjstvo; bakina kuća, miris trešanja ljeti, crvenilo sunca uhvaćeno u popodnevnom odmaranju među krošnjama. Sve to su divne i mirisne uspomene davno zaboravljenog ormara kojeg je prekrila prašina, pauci i teški zaborav. Možda, a možda je dovoljan i samo jednostavan podražaj da nas vrati opet nazad tamo: u to vrijeme kada je svijet imao ljepše značenje i nosio razna nadanja i strahove, smještene u malenoj glavi velikog istraživača. Nije bilo teških uzdaha, zamišljenih pogleda u daljinu i potisnutog bijesa na vrhu izgriženih usana. Slatkiši su imali drugačiji okus, cvijeće je drugačije mirisalo, a zaljubiti se je bilo mnogo lakše. Vjerovati nekome bilo je lako kao i ostaviti auto na ulici nezaključan, bez straha da će nestati bez povratka. Doista, kada sam bila malena, voljela sam odlaziti u posjet baki.

Imali smo mnogo pasa. Lutalica, čistokrvnih s pedigreom, kupljenih, dobivenih... Ne mogu se sjetiti svih pasmina, jer nijedan nije poživio previše dugo u našem dvorištu. Pa ipak, svakog sam voljela, o svakome brinula najbolje što sam mogla. Čak i kad sam bila svjesna da su uginuli, na ovaj ili onaj način, otac je običavao govoriti kako su na boljem mjestu, kako je za njih ova patnja gotova. Često sam se prije spavanja, sklopljenih ruku klečeći ispred kreveta, molila za njihove malene duše, ma gdje bile. Osjećala sam kao da je to najpoštenije, najviše što za njih sada mogu učiniti. Nije mi nikada palo napamet pomisliti da je to jedino što za njih mogu učiniti. Da, naši psi imali su kraljevski tretman, ali ipak nijedan nije poživio dovoljno dugo da u njemu pretjerano uživa. Doista, imali smo mnogo pasa.

Čak i sada, kada hodam ulicom, ne mogu odoljeti a da ne skočim u lokvu punu vode, znajući da ću doći kući blatnjava i smočena. No, sve bih učinila da izmamim taj mali vragolast osmijeh. Isti onaj koji sam imala berući trešnje u bakinom dvorištu, na onom popodnevnom lijenom suncu. Danas mi pogled često odluta, izgubim se u vlastitim mislima, ponekad čak i gutam bijes zbog činjenice da na većinu stvari oko sebe ne mogu utjecati. Baš kao što nisam mogla utjecati na tužne sudbine svih onih pasa koje sam voljela.

Ostaju slike kao uspomene, svakodnevni osjećaji kao podsjetnici na neko davno izgubljeno vrijeme. Vrijeme kada je i tuga bila u društvu sreće, kada su cvjetale raskoš i zanos, kada su svi moji psi bili na broju, a ormar moje bake još uvijek u upotrebi.

13

utorak

ožujak

2012

Taj šareni okus tvog osmijeha na mojim usnama



Osjećam te. U blizini. Jer gorim, možda prejako. I bojim se.

Govorio si kako je dovoljno da zaklopim oči, bit ćeš ovdje. To sam često radila, češće nego što sam ti se usudila priznati. Način na koji me boljela tvoja odustnost. Način na koji sam udisala tvoj miris s jastuka do sebe. Način na koji sam pokušavala pronaći tvoju toplinu među plahtama cvjetnog uzorka.

Vjerojatno ću ti to prešutjeti kada me ponovno upitaš jesi li mi nedostajao.
Samo ću te zagrliti, smiriti svoje srce u otkucajima tvoga. Poljubiti te čežnjom svoje duše, jer si dio koji mi nedostaje, koji me ispunjava. Zato ne mogu suzdržati onaj slatki hihot. Misliš kako se nešto dogodilo. Ne shvaćaš kako mi se smiješnom čini ta razdvojenost. Razdvojenost koja me toliko boljela, a sada se čini kao da nije ni postojala. Nestala je pod blagim melemom tvojih dodira. Opeći će me opet, ali o tome ne želim sada razmišljati. Dižeš me u naručje, drhtim dok me nosiš na krevet. Na mjesto nevinosti i požude, ljubavi i iskrenosti. Nježno me spuštaš na bjelinu poput oblaka. I uživam u tvojim šaptajima koji se spuštaju sve niže, nestaju u naborima moje haljine. Drhtim. Znaš da mi je ugodno. Međutim, toliko sam sretna što smo zajedno, da me valovi sreće potresaju, pomiješani s adrenalinom u mojim žilama. Opet žestoki otkucaji srca, uzbuđenje zbog tvoje prisutnosti i našeg sjedinjavanja u jedno biće.
Uzdišeš dok me ispunjavaš. LJubiš moje tijelo, oblikuješ ga i iscrtavaš svojim rukama, svojim usnama tražiš mjesta gdje moji osjećaji eruptiraju poput vulkana, gdje se ponovno rađam u slatkim mukama svršavanja.

Osjećam te. Još uvijek. Još dugo nakon što se probudim. Jer opet sam sama. Nestaneš pred zoru, kao što nestaje drugih zvijezda kada se probudi ona najjača. Tko zna kada ću te opet vidjeti. Jer nisam jedina kojoj tako odlaziš, kojoj se iskradaš iz zagrljaja kada je najranjivija. Voljela bih da te mogu odbiti kada mi pokucaš na vrata, jer znam da nisi samo moj. Ali, previše mi znači tvoja prisutnost, previše te ima u meni.

Preostaje mi čekati. Govoriš da samo zaklopim oči, kada mi nedostaješ. Da ne vidim kako gorim kada te iščekujem, kada znam da si blizu. Opet ću proći sve one načine na koje te privlačim bliže kada si miljama daleko, opet ću tražiti tvoju toplinu u hladnoći svoja četiri zida. Želim zadržati svaki okus tvog čarobnog osmijeha na svojim usnama. Jer doista je šaren. Poljubljen od različitih duša, ukraden s tuđih srdaca, pomiješan s toliko drugačijih sudbina. A sve imaju jedno zajedničko.

Čekaju te.


12

ponedjeljak

ožujak

2012

Have you ever seen the Rain?

I još jedna kapljica pada na moj dlan. Mekana, vlažna i nepostojana. Nestaje, jednakom brzinom kojom je i došla. Klizi mojom linijom života i prelijeva se preko ruba poput najljepšeg vodopada. Zatvaram oči i razmišljam kako je nezahvalan ovaj svijet. Kako i nebo plače zbog naše oholosti i bahatosti koja pljušti svakog dana, bez potrebe za vjetrom i oblacima. Raširim ruke i pogledom pratim to nebo. Nebo koje krije odgovore. Nebo koje nas može uništiti, zgaziti kao mrave, kada god to poželi. Njegovo crnilo, tek je krvareća razlivena tinktura, pomiješana s vodom i očajem koji se nalazi u svakome od nas. Htjeli mi priznati ili ne, svakoga od nas sačinjava taj očaj. 95% vode i 5% aditiva očaja. Zajedno tvore ŽIVOT kakav poznajemo. Pa ipak, nekada ne ostavi traga, kao što i ova kapljica ispari sa mog dlana. Kao da nije niti postojala. I opet se vraća natrag gore. Natrag u crnilo. U nebo. U očaj. Kao i mi. Nastajemo, nestajemo i opet nastajemo u kružnom procesu ŽIVOTA. .

Koliko često zastanemo pokraj nekog izloga, u jednoj od besciljnih šetnji naših dnevnih obaveza? Koliko često pogledamo sebe u ponekoj usputnoj lokvi vode? Jer kapi koje padaju u tu istu lokvu, uzburkat će sliku koju vidimo. Deformirati je, izobličiti. Možda će to izazvati oluju u nama..Oluju koja će pročistiti sve ono loše, saprati crnilo s naše biti. Jer dok stojim na ovom brežuljku s rukama u džepovima i škiljeći u veličanstvenost neba, baš onoliko koliko mi dozvoljava obod na kapuljači moje kabanice, dok prkosim vjetru i grmljavini koja me upozorava da požurim kući, nasmiješim se, jer znam da nas ova kiša nikada neće ostaviti same u našem očaju. Uvijek će biti tu, zajedno s nama, u neprekidnom krugu stvaranja, obnavljajući savez rađanja prekrasnom, šarenom dugom!










05

ponedjeljak

prosinac

2011

U onim rijetkim trenucima, kada djelujem kao da imam život, razmišljam o svemu. Zašto uopće dišem.. i ima li života u svemiru...igra li se Bog doista našim sudbinama kao čunjevima u "Čovječe ne ljuti se" , gdje za svaku pogrešku postoji opravdanje? Svašta.

Rekli biste:
- Nepotrebno opterećivanje glupostima. Jer ima toliko bitnijih stvari, egzistencijalnih problema koje treba rješavati. Zašto uopće pokušavati tražiti odgovor na pitanje koje je van naših mogućnosti shvaćanja?

Ali ja kažem- nisu li sve ove naše "brige" jedna velika glupost? Ne trčimo li previše za novcem, ne trpimo li svi iste dosadne i primitivne šefove i njihove brije? Ne sanjamo li svi o bijegu od civilizacije, u neki skromni kutak tišine i mira, gdje ne postoje glad i neimaština? Pa, s time se svi moramo složiti. Jer barem jednom u ovom ušljivom životu ste to pomislili...

Svi znamo da je život prekratak i da starost brzo zakuca na vrata. No, opet ponavljam, gluposti koje nam zaokupljaju pažnju, skraćuju ga još više. Žalosna je činjenica da nitko više noću ne može mirno spavati, jer ne zna hoće li sutra imati za kruh. Tu bih mogla spomenuti politiku... Ali ne želim, jer mi se od nje diže želudac.

Poanta svega je da su ljudi zaboravili što znači biti čovjek. Vlasti onemogućuju humanost. Novac ispire mozgove i zacrtava svoju rutinu i putanju sreće. Nema veselja, iskrenosti niti poštenja. Samo umjetni osmijeh na proračunatim licima.

I say- fuck that. Zar ne zaslužujemo bolji svijet?
Možda. Ako ga sami uspijemo stvoriti.


04

nedjelja

prosinac

2011

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmusa,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
No vrlo sretno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

- Tin Ujević -


Image and video hosting by TinyPic

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.